Tatjana Ristić (Beogradu, 1964) na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu završava magistarske studije iz kompozicije u klasi Srđana Hofmana (1994). Tatjana Ristić je stekla tri specijalizacije – prvu iz kompozicije 1985. na Državnoj visokoj školi u Frajburgu (Nemačka) u klasi Brajana Fernihaua, drugu na Konzervatorijumu Čajkovski u Moskvi u klasi Jurija Holopova, a treću iz oblasti audio-vizualne komunikacije na Univerzitetu Pompeu & Fabra u Barseloni (Španija).

Godine 1992 Tatjana Ristić započinje svoju profesionalnu delatnost na FMU u Beogradu na Katedri za muzičku teoriju. Od 2001 radi kao istraživač na Univerzitetu Popeu & Fabra (Barselona, Španija). Trenutno je zaposlena kao vanredni profesor na Univerzitetu Agder u Norveškoj. Kao predavač gostovala je na borjnim letnjim kursevima u Italiji, Švajcarskoj, Nemačkoj, Španiji, Izraelu, Turskoj i Norveškoj.

Za svoj umetnički rad nagrađena je značajnim priznanjima: nagrada Italijanskog kulturnog centra za doprinos razvoju evropske umetničke produkcije (2007); zlatna plaketa na festivalu Corto e Mangiato, u Pezaru (Italija, 2007), za filmsku muziku We are what we lost i Specijalna nagrada na internacionalnom festivalu Slow Food (Bra, Italija) za isti film. Kao kompozitor i umetnički direktor učestvuje na brojnim festivalima u Rusiji, Japanu, Srbiji, Italiji, Engleskoj, Norveškoj, Nemačkoj, SAD, Španiji.

Tatjana Ristić je pisala muziku za različite sastave i medijume. Bavila se i primenjenom muzikom za pozorište, televiziju i film, a realizovala je i nekoliko video projekata i instalacija. Aktivna je i kao muzički teoretičar i objavila je brojne radove u Srbiji i šitom Evrope.

Vreme u boci

Muzika je napisana u čast uspomene na kompozitora Đerđa Ligetija koji je umro u Beču 12. juna 2006. Ligeti je o svojoj muzici rekao: „Moja muzika ostavlja utisak neprekidnog toka koji nema početka ni kraja. Za nju je karakteristična formalna statičnost, ali iza te pojavne strane, sve se neprestan menja.“ Čak i ako koristim različite kompozicione tehnike, cilj mi je da postignem sveobuhvatno, a ne analitičko slušanje. Za mene je to taj naročiti trenutak, neka vrsta „poigravanja s vremenom“.

Naslov koji sam koristila u ovoj kompoziciji Vreme u boci, znači, prema Urbanovom rečniku:

“Najvrednija stvar
Nešto što nika da ne možemo imati
Trenutak koji želite da vam se vrati i da u njemu živite zauvek”

Muzika treba da zvuči slobodno. Cilj je da se zamisli situacija gde bi muzičari koji improvizuju mogli da svoje pokrete komuniciraju telepatski. Svirači slede svako sopstveni put, ritmički, ali se kreću paralelno kroz niz intervalskih polja. Nije važna precizna sinhronizacija unutar takta, ali bi dobro bilo da muzičari počnu svaki takt zajedno. Često je važnije dobiti pravi osećaj nego svirati metronomski, egzaktno ono što je napisano. Ponešto „šmiranja“ je prihvatljivo, čak poželjno. Prelazi između dva tempa treba da budu što neosetniji. Trajanje kompozicije je 5 minuta.