Ivan Božičević

Ivan Božičević (1961, Srbija/Hrvatska), kompozitor, orguljaš, pijanist, aranžer i džez muzičar. Studirao je kompoziciju u Beogradu u klasi Aleksandra Obradovića, a orgulje u Frankfurtu kod Edgara Krappa. Živi i radi u Splitu kao slobodni umetnik. Autor je četiri simfonijske kompozicije, kao i brojnih kamernih, solističkih, horskih i elektronskih dela. Interesuju ga različiti žanrovi (barokna, elektronska, džez i world music) i mogućnosti njihovih međusobnih prožimanja. Dela su mu se izvode i snimaju širom Evrope i SAD-a, objavljena su na 15 nosača zvuka i štampana kod nekoliko američkih izdavača (Walton Music, EC Schirmer, Abundant Silence, Hinshaw), kao i kod nemačkog Schott-a.

Pored domaćih priznanja (Hristićeva nagrada, Srebrna medalja Univerziteta umetnosti u Beogradu), Božičević je dobitnik brojnih inostranih kompozitorskih nagrada – ArtsLink Fellowship Award, Garth Newel Composition Award, Third Millenium Ensemble Award, Alienor Harpsichord Composition Award, Asylum Saxophone Quartet Prize, AGO/ECS Publishing Prize, (SAD), John Clare Society Award, Invitation to Composers Project (Velika Britanija), nagrada na konkursu Hora Praške Filharmonije (Češka), nagrada na konkursu ansambla „Sofijski solisti” (Bugarska), Premio Cristobal Halffter (Španija).

The Moonpiper, gajdaški ples za orgulje (2015). Imitiranje gajdi u kompozicijama za klavijaturne instrumente (obično pod nazivom Musette ili Pastorale) ima dugu tradiciju – Freskobaldi, Kupren, Bah, Hendel i Sibelijus samo su neki od kompozitora koji su ih pisali. I dok se većina zadovoljavala uglavnom simboličnom reprezentacijom gajdaške muzike, italijanski kompozitor iz 17. veka, Bernardo Storače, ide do kraja: njegova minimalistički ekstatična Pastorala od preko 250 taktova obiluje direktno preuzetim gajdaškim motivima iz narodne muzike i pretvara orgulje u pravu mašinu za ples. Pored Storačea, inspirisala me je i naša gajdaška muzika, naročito ona u nepravilnim ritmovima. Nisam koristio direktne citate, ali se nadam da je duh gajdaša koji poziva sve da provedu noć u igri više nego prisutan. Tekstura kompozicije oslanja se na tradiciju romantičarske tokate sa perpetuum mobile šesnaestinskim pokretom, dok oblikovanjem forme dominira redukcionističko-minimalistička procedura: celu kompoziciju nosi jedan motiv (7/16) i njegova varijacija (7/16 + 5/16) koji putuju kroz suptilne promene harmonije, boje i raspoloženja. Delo je nastalo po porudžbini Američkog udruženja orguljaša (AGO) nakon što sam pobedio na konkursu AGO/Marilyn Mason Award. Premijeru je ostvario Džobi Bel 23. juna 2016. u Haustonu na nacionalnoj konvenciji AGO.