Stanko Simić (1987, Srbija), završio je osnovne (u klasi Vlastimira Trajkovića) i master studije kompozicije (u klasi Zorana Erića) na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu, 2015. godine. Uporedo završava master studije klavira u klasi Lidije Stanković (2011) i biva proglašen za studenta sa najboljim uspehom iz glavnog predmeta (2010). Par godina kasnije postaje dobitnik nagrade iz Fonda Josip Slavenski Katedre za kompoziciju za delo Talasi (2013). Trenutno je na završnoj godini doktorskih studija kompozicije u klasi Zorana Erića.

Proteklih godina učestvovao je na seminarima kod eminentnih profesora kao što su Luka Frančeskoni, Lari Alan Smit, Rokus de Grut, Nils Henrik Ashajm, Klemens Gadenšteter, Jan Roben. Bio je finalista takmičenja Kšištof Penderecki – Arboretum (Poljska, 2012), kao i takmičenja Città di Udine (Italija, 2014). Dela su mu izvodili brojni orkestri i solisti, od kojih se ističu Simfonijski orkestar RTS i Bojan Suđić, Ansambl Metamorfozis, Gudači sv. Đorđa, Klaviski duo Bizjak, Trio Singidunum, Novosadski duvački kvintet, Aratos trio i drugi. Koautor je projekta digitalizacije kompletne klavirske muzike Vasilija Mokranjca.

O delu

Pored kompozitora u svetu, čiju muziku volim (a to znači da je slušam, sviram, analiziram i razmišljam o njoj), veliki uticaj na razvoj mog stvaralaštva imali su i srpski kompozitori − kako za vreme mojih studija kompozicije, tako i danas. Kada sam komponovao Fanfare nisam imao u vidu da se pozivam ni na čiju kompozitorsku poetiku − muzika je ‘sama’ izlazila iz prstiju − ali je neminovno da su sledeća imena nesumnjivo uticala na formiranje mog muzičkog jezika: možda je to, pre svega, klavirski zvuk Vasilija Mokranjca, odnos prema muzičkom vremenu Vlastimira Trajkovića, repetitivnost i upotreba polimetrije Ognjena Bogdanovića, a poslednjih godina i sistematičnost kontrapunkta Dragana Latinčića. Ono što me je posebno interesovalo pri komponovanju ovog dela (ali i nekoliko ranijih) jeste odnos između parnog i neparnog pulsa kao i mogućnost njihovog beskonačnog, ali umesnog kombinovanja. Takođe, nizanjem naizgled nepovezanih muzičkih materijala – ‘fanfara’ – igrao sam se sa percepcijom imaginarnog slušaoca, bez ikakve unapred osmišljene namere. Delo je nastalo povodom solističkog koncerta Inspiracije – muzika za klavir, koji sam održao 2019. godine.