Rob Varing

Rob Varing (Norveška) je jedna od najvažnijih ličnosti na norveškoj muzičkoj sceni još otkada se 1981. godine doselio iz Njujorka u Oslo. Kao izvođač na vibrafonu i udaraljkama, kompozitor i pedagog, Varing u svom radu spaja razne muzičke stilove i pristupe. Studirao je klasične udaraljke na Džulijardu u Njujorku, ali se istovremeno bavio i džez vibrafonom i raznim oblicima muzičke improvizacije. Komponovao je brojna naručena dela za soliste, manje i veće ansamble, džez sastave, udaračke ansamble i horove. Značajan izvor nadahnuća mu je i tradicionalna muzika sa Balija. Varing se bavi i elektroakustičnom muzikom i jedan od njegovih radova u toj oblasti jeste i zvučna instalacija pod naslovom Sonomatrix. Kao izvođač na vibrafonu i udaraljkama, doprineo je brojnim zvučnim izdanjima, od kojih je poslednje bilo s Triom Džona Surmana u izdanju diskografske kuće ECM. Predaje kao vanredni profesor udaraljki na Norveškoj akademiji muzike.

SIKOTÉ SUKÁN
Naslov se sastoji od dve reči čiji su slogovi ispremeštani: SISU + Kotekan. Kotekan je balinežanski muzički izraz za melodijsku ornamentiku u kojoj se dva glasa međusobno prepliću prema određenim obrascima. U delu Sikote Sukan razvio sam oblik kotekana sa tri glasa. Na mene je uticala anmosfera i način izvođenja balinežanske gamelan muzike, ali sličnosti se tu završavaju. Već sam dugi niz godina bio fasciniran gamelan muzikom kada smo supruga i ja 1994. godine otputovali u Indoneziju. Tokom desetodnevnog boravka u selu Ubud, bili smo očarani i preplavljeni snagom, maštom i lepotom tradicionalne balinežanske kulture. Uputstva mladog balinežanskog kompozitora dala su mi mnogo odgovora. Muzičari sa Balija nikada ne čitaju muziku, čak ni dok uče novo delo. Ovo je izvanredno s obzirom na složenost muzike, formalni opseg i bogatstvo detalja. Kada nauči napamet novo delo, kompozitor podučava muzičare i vodi probe. To često zahteva mesec dana rada. Ali, gamelan je nešto što uključuje celokupno lokalno društvo, jer on ima bitnu ulogu u tradicionalnim ceremonijama i verskim ritualima. Stoga svako selo s ponosom podržava svoj gamelan orkestar i pruža mu odgovarajuće uslove za rad. Mene je fasciniralo ono što izgleda da je moguće kada kompozitor svoju muziku direktno prenosi muzičarima, koji uče na sluh, napamet i polako, tokom dužeg vremenskog perioda. Kada sam pitao SISU da li su zainteresovani da pokušaju da rade ovako sa novim delom, odmah su i jednoglasno odgovorili – DA! Već u proleće 1995. godine počeli smo eksperimentisati sa troglasnim SISU-kotekanom. Kompoziciju sam završio 1997. godine, ali realnost našeg svakodnevnog života, daleko od života u selu na Baliju, muzičarima je otežala da rezervišu vreme potrebno za tako sveobuhvatan proces. Čitava struktura našeg društva prisiljava nas da efikasnost postavimo kao prioritet i susrećemo se sa otporom kada želimo duže da se zadržimo na stvarima. Zbog toga sam duboko zahvalan SISU-u na njihovom velikom doprinosu i upornosti u realizaciji ove muzike. Prvi nastup je održan tokom festivala savremene muzike Ultima u Oslu u oktobru 1999. godine.