Vladimir Genin (Rusija/Nemačka) je kompozitor, pijanista, muzički pedagog. Rođen je u Moskvi, a od 1997. godine živi u Minhenu. Diplomirao je kompoziciju 1983. godine (summa cum laude) na Moskovskom konzervatorijumu, u klasi profesora Romana Ledeneva (Roman Ledenev).

U Geninovom opusu su simfonijska i kamerna dela, izvođena u Rusiji, Evropi i SAD. Njihovi snimci objavljeni su na kompakt diskovima, a zapisi u izdanju nekoliko nemačkih izdavačkih kuća: Verlag Neue Musik Berlin, Sikorski Music Publishers Hamburg, Wolfgang G. Haas Classic Cologne, Ries & Erler Berlin.
Genin je orkestrirao cikluse Modesta Musorgskog (Modest Mussorgsky) Pesme i plesovi smrti i Bez sunca po narudžbini ruskog baritona Dmitrija Hvorostovskog (Dmitry Hvorostovsky), koji su izvedeni pod upravom Valerija Gergijeva (Valery Gergiev) u Sankt Peterburgu, Roterdamu i Briselu. Godine 2008. objavio je kompakt disk In C est. 4/4: Four Chamber Compositions for Four Interpreters u izdanju kuće RCD iz Praga. Ove godine na kompakt disku zabeležen je snimak izvođenja Geninovog klavirskog ciklusa Seven Melodies for the Dial, u interpretaciji Olge Domnine (Olga Domnina), kojoj je delo i posvećeno.

Publikacija The New Grove Dictionary of Music and Musicians sadrži članak o Vladimiru Geninu.

Letzte Augenblicke (The Last Moments) (Poslednji trenuci) sedam pesama za sopran, violončelo i klavir na tekstove Ksenije Evanđeliste (Xenia Evangelista).

Suočavamo se sa iscrpljujućim spajanjem statičnih slika natopljenih tišinom i najintenzivnijeg toka osećanja kada zaranjamo u svet vokalnog ciklusa Letzte Augenblicke ( The Last Moments), što postaje emotivna i pojmovna srž ovog projekta uopšte, kao što je Preludijum centar triptiha. Muzika tog ciklusa je ispovest. Njegovi upečatljivi obrasci vremena i zvuka očaravaju vas dubokim osećajem nekakvog gorkog ali takođe i krhkog osećanja. „Nevezano za bilo šta što je autor želeo ili nije želeo, mogao ili nije mogao da iskaže tekstom, reči žive sopstvenim životom na takav ili neki drugi način, pulsiraju i dišu, upuštaju se u međusobni dijalog, bez odlaganja daju muzici snažne impulse, sve što treba je da ih pokupite i pojačate. Boja tona violončela je iskorišćena s namerom da napravi protivtežu ženskom glasu i ovako se stvara nekakav ljubavni trougao. Što se tiče stila, za mene je on potpuno organski u svih sedam pesama, iako se stalno menja. Zasigurno će teoretičari videti ovde mnoštvo elemenata različitih tehnika komponovanja: minimalizam, dodekafoniju i ko zna koje još…” (Vladimir Genin).