Đerđ Ligeti (1923–2006, Mađarska) diplomirao je 1949. na Muzičkoj akademiji u Budimpešti, gde je od naredne godine podučavao harmoniju i kontrapunkt. Decembra 1956, dva meseca posle Mađarske revolucije, Ligeti odlazi u Beč, a odatle u Keln. Ovde će upoznati neke od ključnih predstavnika avangarde (Štokhauzena, Keniga), kao i savremene muzičke pravce i metode. Godine 1958. godine prvi put odlazi u Darmštat, gde će se vraćati više puta tokom naredne decenije. U ovom periodu komponuje orkestarsko delo Priviđenja (1958–9) u kojem će – u isto vreme kada i Ksenakis, Penderecki i Štokhauzen, ali nezavisno od njih – uvesti orkestarski klaster, kao i njegovu jedinstvenu tehniku mikropolifonije (u II stavu). Premijerno izvođenje ovog dela, 1960, predstavljalo je osnovu njegove internacionalne reputacije. Za ovim delom usledila su sledeća značajna ostvarenja: Atmosfere (1961), Volumina (1961–2), Avanture, Nove avanture (1962–5), Lux aeterna  (1966), Lontano (1967). Tokom 1969–70. boravio je u Berlinu, zahvaljujući stipendiji Nemačke akademske razmene; 1972. bio je gostujući profesor na Univerzitetu Stanford; 1973. bio je angažovan na Školi za muziku u Hamburgu, gradu u kojem će se i nastaniti. Za Švedsku kraljevsku operu komponovao je svoje jedino opersko ostvarenje Le Grand Macabre (1974–7). Posle premijere u Stokholmu, ova opera je izvođena u Hamburgu, Sarbrikenu, Bolonji, Parizu, Londonu… U delima nastalim tokom 80-ih i 90-ih Ligeti nastavlja da razrađuje kompleksne mehaničke ritmove (kao u Atmosferama i Lontanu), često u manje gustom hromatskom kontekstu, nastojeći da istakne dislocirane durske i molske trozvuke i polimodalne strukture. U ovom periodu nastale su Etide za klavir, Klavirski i Violinski koncert.

Continuum za čembalo (1968), transkripcija za analogne sintisajzere

Razmišljao sam, kako bi bilo komponovati delo koje bi se zasnivalo na kontinuiranom zvuku, poput Atmosfera, ali koje bi se, paradoksalno, sastojalo od bezbroj tankih kriški salame? Čembalo je za to pogodno; ono se može svirati veoma brzo, skoro toliko brzo da bi se mogao ostvariti kontinuum, ali ne u potpunosti (potrebno je izvesti oko osamnaest zasebnih zvukova u sekundi da bi se dosegao nivo na kojem više ne možeš proizvoditi individualne tonove, a mehanizam čembala dozvoljava petnaest ili šesnaest nota u sekundi). Kada se žica okine trzalicom, osim tona možete takođe čuti i glasne šumove. Čitav proces je serija zvukovnih impulsa u brzoj sukcesiji koja stvara utisak kontinuiranog zvuka.

Hungarian rock (Mađarski rok)

U ovom delu ritam je glavni pokretač; ritmički jezik je u potpunosti jasan i otkriva očiglednu kombinaciju balkanskih i latinoameričkih ritmova. „Dugi niz godina bio sam zainteresovan za asimetrične ritmove, koje je Bartok nazivao bugarskim ritmovima. Ove asimetrične ritmičke formacije bile su u skladu sa mojom potragom za novim ritmičkim rešenjima… Mađarski rok otkriva i nešto od uticaja latinoameričkog ritma, koji je zapravo izveden iz komercijalnog, kvazifolklora Južne i Centralne Amerike, kao i iz pop muzike i džeza”. Izrazito naglašavanje ritmičkog pulsa i ritmička preciznost su karakteristike primetne i u brojnim Ligetijevim delima koja su usledila nakon ovog ostvarenja.