Svetlana Maksimović (1948, Srbija/Kanada) je kompozitor, pedagog, a pored toga bavi se i pisanjem o muzici. Završila je osnovne studije kompozicije na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu u klasi Vasilija Mokranjca. Doktorske studije kompozicije okončala je 2006. godine na Univerzitetu u Torontu delom Četiri muzejske sobe. Tokom niza godina predavala je harmoniju, kontrapunkt i kompoziciju u Srbiji i Kanadi. Iako je primarno kompozitor i pedagog, Svetlana Maksimović povremeno piše o muzici, obrađujući različite teme od srpske crkvene melodije vizantijske tradicije do savremenih muzičkih praksi (pisala je o Mesijanu, Vasiliju Mokranjcu, Ljubici Marić). Među delima nastalim u Kanadi, od 1996. do 2006, mnoga su poručena i izvedena na brojnim festivalima, poput Festivala nove muzike u Torontu, Festivala muzike žena u Otavi, Festivala nove muzike u Vindzoru. Neki od muzičara koji su premijerno izvodili dela Svetlane Maksimović su: Skot Sentdžon, Erika Raum, Piter Longvort, Karol Fuđino, Džejn Medison i ansambli Orkestar kompozitora, Simfonijski orkestar Vindzora, Simfonijski orkestar Toronta, sa dirigentima Gerijem Kulešom i Suzan Hajg. U Srbiji renomirani muzičari i ansambli su izvodili njena dela, među kojima su: Olivera Đurđević, Zorica Dimitrijević-Stošić, Irina Arsikin, Srpski gudački kvartet, Simfonijski orkestar Radio-televizije Srbije pod upravom Bojana Suđića i Mladena Jagušta, ansambl Pro Arte pod upravom Biljane Radovanović. Njen autorski koncert održan je 4. oktobra 2012 godine, u Svečanoj sali Skupštine Beograda, kada su predstavljene kompozitorkine solo i kamerne kompozicije. Među njena najznačajnija dela spadaju: Skica za orkestar, Četiri muzejske sobe, Približavanje svetlosti, Komadi vremena u mojim rukama, Tri koreografske etide, Na Svetog Nikolu.

Muzika za harfu, obou, violinu i violončelo nosi naziv Seni prethodnika. Time se pojašnjava pokušaj da se jednostavnim materijalom i postupkom dosegne lepota trenutka kakvu su nam kompozitori ranijih epoha često predočavali. Modalna osnova, dekorativna hromatika i tajnovitost intervala čiste kvinte („penta“ i „panta“, nekada slučajem zamenjivana kroz vekove, po tvrdnji nekih specijalista) unapred su svesno odabrani. Tako je kompozicija svojevrsni „omaž dalekim učiteljima“ od Monteverdija do Mesijana.