Srđan Hofman (1944, Srbija) je osnovne i magistarske studije kompozicije završio na Muzičkoj akademiji u Beogradu u klasi profesora Stanojla Rajičića. U dva navrata bio je na kraćim usavršavanjima u inostranstvu (1974. godine u Darmštatu i 1975. godine u Štutgartu i Kelnu).

Deluje kao kompozitor, profesor kompozicije i šef Tonskog studija Fakulteta muzičke umetnosti u Beogradu, čiji je i osnivač. Bavi se i teorijskim radom vezanim za problematiku savremene muzike.

Opus Srđana Hofmana sačinjavaju brojna orkestarska, vokalno-instrumentalna, kamerna, solistička, horska i elektro-akustička dela koja su, sem u okviru redovnih koncertnih sezona, izvođena i na vodećim domaćim i inostranim festivalima, kao što su Muzički bienale (Zagreb), Svetski dani muzike (Nemačka), Svetski dani muzike (Švedska), Festival elektronske umetnosti (Finska), Svetski dani muzike (Rumunija), Festival elektroakustičke muzike u Buržu, Bemus, itd.

Hofman je bio član žirija na internacionalnim takmičenjima Muzičke omladine, kao i za dodelu nagrade Stevan Mokranjac. Jedan je od osnivača i prvi selektor programa Međunarodne tribine kompozitora u Beogradu i sekretar nacionalne sekcije ISCM.

Dobitnik je mnogih nagrada, između ostalih i prvih nagrada Tribine kompozitora za dela Koncertantna muzika (1994) i Znakovi (1995), nagrade Udruženja kompozitora Srbije i Velike plakete Univerziteta umetnosti u Beogradu.

Gledajući u Ogledala Aniša Kapura (2010) za dve ozvučene harfe i procesore zvuka programa Logic Pro

Ova kompozicija nastala je na inicijativu harfistkinje Ljiljane Nestorovske, kojoj je i posvećena.

Partitura dela beleži jedan niz zvučnih refleksija na neki od bezbrojnih višestrukih, iskrivljenih, iskidanih i za devedeset procenata rotiranih odslika kretnji gledalaca po belom, „beskrajnom” prostoru odaje Gugenhajmovog muzeja u Bilbau, ispunjenog Kapurovim pločama-skulpturama različitih veličina i oblika koje su obložene izbrušenim, sjajnim titanijumskim folijama.

Ideja preznačenja Kapurovog dela u muzički tok ostvarena je prevashodno sledećim postupcima:
– „nepredvidljivim”, kroz kompoziciju „razbacanim” ponavljanjima i varijantnim ponavljanjima malog broja jednostavnih zvučnih informacija koje kao da nisu u nekom uzročno-posledičnom odnosu;
– višestrukim mikrokašnjenjem zvuka, te različitim, modulisanim „odjecima” koje generišu programirani Delay Designer procesori;
– stvaranjem iluzije neomeđenog prostora kroz korišćenje tri Space Designer-a  „napunjena” zvukovima nastalim od uzoraka snimljenih metalnih predmeta i žica;
– deformacijama  „prirodnog” zvuka harfi.

Kompozicija se izvodi uz korišćenje kompjuterskog programa Logic Pro u čijoj su ranije pripremljenoj sekvenci memorisane samo komande za aktiviranje i programiranje rada procesora zvuka. Dakle, „kompjuterski” zvuk nastaje takođe „na licu mesta”, tako što mikrofoni „prenose” u Logic zvučne sadržaje sa scene.