Mauricio Kagel (1931–2008, Argentina/Nemačka) studije muzike, istorije književnosti i filozofije završio je na Univerzitetu u Buenos Ajresu, a umetnički savetnik avangardne grupe Nueva Musica postao je u svojoj osamnaestoj godini. Bio je suosnivač Cinémathèque Argentine, baveći se kritikom filma i fotografije. Tada je počeo da komponuje i svoja prva instrumentalna i elektroakustička dela. Godine 1957. preselio se u Keln gde je dve godine kasnije osnovao Kölner Ensemble für Neue Musik, a između 1965. i 1975. godine u ovom gradu vodio je kurs nove muzike. Od 1974. bio je šef katedre za muzički teatar na Hochschule für Musik u Kelnu, mesto otvoreno posebno za njega.

Njegova dela su raznolika i brojna. Komponovao je dela za orkestar, glas, klavir i kamerni orkestar, kao i scenska ostvarenja, muziku za filmove i radiofonske kompozicije.

Početkom 60-ih kompozitor je prvenstveno radio u domenu instrumentalnog teatra (Sur Scène, 1959). Tokom 70-ih usmerava svoj rad prema dekonstrukciji velike tradicije (Bah, Betoven, Brams) koju suprotstavlja formama varijetetske muzike (Ludwig van, 1970). Instrumentalna i dela namenjena teatru nastavljaju da se upisuju u njegovo istraživanje zvuka i gestova „producenta“ muzike (Charakterstück, Exotica, 1972; Die Erschöpfung der Welt, 1980). Teatarski duh i humor zauvek ostaju važne odrednice Kagelove muzike, čak i u kasnijim delima, u kojima se kompozitor češće vraća tradicionalnijoj instrumentaciji (Études, 1996; Broken Chords, 2002).

Mauricio Kagel je dobitnik brojnih priznanja i nagrada: Kusevicki (1965), nagrada Scotoni (Cirih, 1969 za Aliluju), Adolf Grimme nagrada (1970), Karl Sczuka nagrada jugozapadnog radija Baden-Badena (1980), nagrada Erasmus (1998), nagrada Maurice Ravel (1999), Ernst von Siemens Musikpreis (2000), počasni doktorat na Musikhochschule Franz Liszt (Vajmar i Jena, 2001), nagrada Teksaškog univerziteta (2005).

brahms.ircam.fr

Kompozicija Match (1964) za tri svirača, zamišljena je kao utakmica između dvojice violončelista u kojoj sudi perkusionista. O njenom nastanku kompozitor je rekao:
„Kada sam se 1. avgusta 1964. godine probudio ujutro, iznenada sam se setio da sam sanjao ceo razvoj muzičkog dela. San je bio neverovatno detaljan. Još sam se sećao svih pojedinosti, ali posebno dvojice čelista. Svaki od njih je bio gotovo na rampi u jednom od ćoškova pozornice, a između njih je bio bubnjar koji je imao ulogu posrednika i sudije. Uputstva za izvođenje i vrste zvukova, vrste udara tokom izvođenja, gestikulacije, ali pre svega naglašeno „sportski“ karakter izvođenja, ostali su mi u pamćenju… Devet dana kasnije ovo prekrasno izvođenje se tokom noći ponovilo. Ovog puta uznemireno sam pravio beleške pokušavajući da definišem nejasne taktove muzike koju sam sanjao u konkretnom tempu. No, kada sam sledećeg jutra utvrdio da sam opet sanjao isti san, ostavio sam sve po strani. Sudbina je već tri puta zakucala na moja vrata i bilo je krajnje vreme da poslušam njen glas. Napisao sam ovaj akustični meč u roku od sedam dana. Od tog trenutka, moj polusan se više nije ponovio. Šteta! Jer, sada bih ga rado uporedio s gotovom partiturom.“

Kontra→danse sedmi je deo jednog od Kagelovih najradikalnijih ostvarenja, opere Staatstheater (1967–70). Sam autor je opisao ovo delo ne samo kao „negaciju opere, već kao negaciju celokupne tradicije muzičkog teatra“. Svaki od devet odlomaka uključuje izvođače – soliste, članove hora, plesače i svirače – u nizu akcija koje razaraju izvođačku konvenciju. Ovaj segment problematizuje poziciju plesa u teatru, kroz ideju suprotstavljanja kanonima plesne tradicije (protiv ili kontra plesa), odnosno kroz balet za neplesače koji transformiše moderan ples.