Milorad Marinković (1976, Srbija) studirao je kompoziciju i dirigovanje na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu kod profesora Rajka Maksimovića, Vlastimira Trajkovića i Stanka Šepića. Dela su mu izvođena u zemlji i inostranstvu, a veći broj njih još uvek čeka svoju premijeru. Dobitnik je nekoliko domaćih i stranih nagrada za kompoziciju (nagrada „Stevan Hristić“ i Zlatna Viljuška/Golden diapason). Kao dirigent radio je sa crkvenim horovima, kada je imao priliku da diriguje svoja dela.

Komponuje pravoslavnu duhovnu, simfonijsku i kamernu muziku.

U svom stvaralaštvu želi da afirmiše i aktuelizuje sopstveni krug tema kao savremenu potrebu čoveka-slušaoca. Veruje da je muzika oblik molitve i oblik jednog nasušnog višeg govora, koji jeste i tajna i život u isto vreme, i mnogo toga još…. Veruje da prava umetnost niti podražava niti opisuje život. Prava umetnost je život sam.

Zaposlen je kao asistent za teorijske predmete na Filološko-umetničkom fakultetu u Kragujevcu. Živi u Beogradu.

Mala opera nastala je sa željom da se u muziku osobenog autorskog pečata unese izraz, oduševljenje i virtuozitet francuske barokne opere, odnosno doba kada je opera bila „mladi“ žanr, ispunjen entuzijazmom, svežinom i snagom. U kamernu fakturu uneti su elementi solističkog sviranja, tako da se težište u svakom stavu prenosi na neki drugi instrument ansambla, a njegova deonica može dostići zahtevne solističke elemente. Takođe, princip nizanja numera barokne opere poslužilo je kao uzor za stvaranje instrumentalne svite, čiji stavovi predstavljaju raznovrsna raspoloženja, te fakturna i kompoziciona rešenja i tretman instrumenata. Može se reći da je delo stvaralačka transpozicija nekih autorovih doživljaja iz vokalne sfere, a kroz vizuru opere. U muzici se mogu čuti i lestvice i postupci koji evociraju muziku Istoka, gde je, kako autor smatra, izvorište muzike srpske duhovne kolevke – Vizantije.

Kroz Malu operu defiluju i napisane i nenapisane muzike… Delo želi da bude živi segment tog vitalnog sveta.