Miroslav Miša Savić (1954, Srbija) diplomirao je kompoziciju i orkestraciju u klasi Vasilija Mokranjca na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu. Trenutno je vanredni profesor na odseku za kompjutersku muziku Nove akademije umetnosti i profesor muzičke produkcije u Muzičkoj školi „Kosta Manojlović“. Od sredine 70-ih urednik je muzičkog programa Studentskog kulturnog centra. Pored koncerata, organizovao je i niz izložbi, predavanja, festivala, snimanja i publikovanja ploča, kaseta, knjiga i kataloga, uglavnom u vezi sa minimalnom muzikom. Pored toga učestvovao je u radu Ansambla za drugu novu muziku, Opus 4, Disfilharmonija i Liebe und Arbeit. Bavio se i muzičkim performansom, videom, fotografijom, muzikom za film, pozorište i balet.

EuroKejdž
Muzički materijal dela EuroKejdž sastoji se od fragmenata kompozicija Džona Kejdža koje već čine program koncerta. Nikakve dodatno načinjene autorske muzike nema – sve što se čuje predstavlja „ready made“ muziku. Naslov ovog projekta aludira na Kejdžov ciklus od pet opera Euroopere, čiji segmenti zapravo predstavljaju okvir dela u kojem se, umesto ireverzibilne negacije opere ostvaruje  reverzibilna afirmacija muzičkog opusa Džona Kejdža.

Skala vremenskih dimenzija (vreme interpretacije, vreme nastanka sviranih delova, vreme nastanka drugih Kejdžovih kompozicija) transponovana je u prostorne dimenzije, tako da se u prvom planu i u sredini ambijenta čuju izvođači; elektronska matrica nastala njihovom prethodnom interpretacijom čuje se u celom prostoru, sa akcentom na prvi plan, odmah iza živih izvođača; snimci Kejdžovih dela reprodukovanih sa gramofona čuju u zadnjem delu sale. Svi događaji na vremenskoj skali podređeni su upravljanju kvazislučajnim odlukama kompjuterskog programa. Njihovo delovanje na sceni vidljivo je u upravljanju fokusiranim svetlosnim izvorima i nastupima muzičara.

Prostor je upotpunjen video projekcijom Kejdžovog hepeninga sa Mersom Kaningemom čiji je sound-track inkorporiran u elektronsku matricu i projektovan u sredinu ambijenta. Tokom izvođenja povremeno se čuje pevanje teksta o Kejdžu koji problematizuje njegov rad sa aspekta odnosa modernizma – postmodernizma i čije značenje je onemogućeno izvođenjem – čuje se samo njegov zvuk. Svi elementi strukture stoje u odnosu „koegzistentne nezavisnosti“ (independent but coexistent) – sveprisutnom Kejdžovom zahtevu u muzičkom teatru kojem pripada i ovaj rad.

Ovo delo je poprište, arena ili cirkus, kako bi Kejdž rekao, u kojem se podsećamo njegove muzike, pomalo izmenjenog, drugačijeg zvuka, u situaciji u kojoj ona samu sebe reprodukuje zahvaljujući sopstvenim idejama. Te ideje su, dakle, putem muzike došle do autora kojima je Kejdžovo delo važno i inspirativno.