Svetlana Savić

Svetlana Savić (1971, Beograd), redovni je profesor kompozicije na Fakultetu muzičke umetnosti, gde je zaposlena od 1999. godine. Od 2011. godine predaje i na Interdisciplinar­nim studijama Univerziteta umetnosti u Beogradu.

Dobitnica je Nagrade Stevan Mokranjac za 2014. godinu, za kompoziciju Zarobljena za ženski hor i elektroniku. U izboru časopisa Muzika Klasika nagrađena je kao kompozitor godine 2016. za kompoziciju O vukovima i vozovima. Tokom studija osvojila je dve nagrade na Međunarodnoj tribini kompozitora i nagradu iz fonda Vasilije Mokranjac 2001. godine.

Njene kompozicije su izvođene na festivalima i koncertima u Srbiji, Republici Srpskoj, Austriji, Litvaniji, Danskoj, Rusiji, Izraelu, SAD, Japanu, Južnoj Africi… Sarađivala je sa renomiranim izvođačima, ansamblima i orkestrima kao što su Beogradska filharmonija, Simfonijski orkestar RTS, Akademski hor Collegium musicum, BGO Dušan Skovran, Gudači Svetog Đorđa, Ansambl za novu muziku, Ansambl Gradilište, Ansambl Metamorphosis, BKO Ljubica Marić, trio Pokret, Fudžita trio i drugi.

Njene značajnije kompozicije su Sirota tužna Don Huanova kći za soliste, ženski hor i elektroniku, Quincunx za gudački orkestar, Sustineo za simfonijski orkestar, Pesme o zvezdama za ženski hor i kamerni orkestar, Soneti, za ženski glas, violončelo, klavir i elektroniku i kantata Bića bez lica za soliste, mešoviti hor i orkestar.

O delu

Orfej u glavnom gradu (četiri snoviđenja) poema je Saše Radojčića, profesora FLU, pesnika, književnika, književnog kritičara, doktora filozofije: https://flu.bg.ac.rs/sasa-radojcic/

Ovo je prva pesma koju nisam prekrajala da bih je prilagodila muzici. Posle Orfeja više nisam promenila ni jednu reč u pesmama koje sam birala da komponujem – Orfej je promenio mene. Glas je sam sa zvukovima grada, sam u gradu na koji će pasti velika bomba. Pobiće siromašne, gladne, ubiće glad, stid i greh. Svi beže, ali neki se i vraćaju, osvrću, traže nešto ili nekog. Svuda je strah, postojanje izvrnuto naopačke, put od bola do gubitka, ono od čega bežimo, a nema mu kraja. Neki se i dalje osvrću i traže…